Sreća je jedino što kad se deli raste -

The rising moon /
<
09.01.2017.

O sutra

Skoro godinu dana nisam zavirila u ovaj kutak. Samo je neznatno kraći period kako nisam ostavila nikakav trag ni na papiru. Uvijek sam pisala o stvarima koje me zbunjuju i koje nisam znala da posložim u glavi - sve dok ih ne stavim na papir. Tu sam se skrivala i bila sigurna. Onda je stiglo samopouzdanje, pa sam sve to često izgovarala. Dijelila, i to ne samo s njim. Pričala sa ljudima. Povjeravala im se. Pred njima plakala. Poslije napisane prve rečenice, brzinom svjetlosti povlačim paralale između sebe prije godinu ili dvije i danas. Imam osjećaj da sam otišla tako daleko. Toliko da ne prepoznajem osobu koja je ovdje ili drugdje često pisala. U jednu ruku, sjajno je to. Sretna sam, sa mnogo čime se nosim lakše, manje se bojim, lakše govorim. Zapravo nikada nisam sebi dala dovoljno prostora da razmilim koliko sam se promijenila. U drugu, nedostaje mi pisanje. Nedostaje mi da gorim od želje da nešto napišem. Da izbacujem riječi dok ne osjetim da grčevito stežem olovku i da mi se zglob ukočio. Ili da pritisnem nekoliko tipki tastature i pišem dok ne uđem u stanje izoliranosti, gdje više nemam osjećaja za sve što me okružuje, ne znam koliko je sati, koja je temperatura niti koju muziku slušam. Ni da li je slušam. Nikada nisam mislila da mi to utočište jednog dana neće biti neophodno. To što sam satima mogla pisati samo kada me nešto tišti, a tu se nisam pojavila 10 ili 11 mjeseci govori dovoljno o protekloj godini. Ili barem o meni. Ne sakrivam se više po ćoškovima i nemam tremu ako trebam razgovarati nasamo s nekim. Ne lomim ruke, ne izbjegavam kontakt očima. Ne pričam o najpovršnijim temama. Kažem dovoljno često "Hoćemo li na kafu?". Prije dvije godine, nezamislivo. Dopustila sam sebi da stvorim nove prijatelje, i nisam pala u depresiju ako sam neke ipak izgubila. Ne znači da ne boli. Ne znači da skoro svakodnevno razmišljam o tome i pitam se je li postojao drugi put. Da li samo ja griješim. Neću o tome više. Razmišljam kako sam prošle zime pisala o tome kakvu se vidim i šta želim biti. Pisala sam, mada sam mislila da uzalud pišem. Padala sam svaki dan i iznevjerila tu sliku kojoj sam težila. Onda bih s vremena na vrijeme duboko udahnula pa se odvažila napraviti nešto što tada nije ličilo na mene. I opet i opet i opet, dok nisam osjetila da se stvari mijenjaju. Polako. Nevjerovatno, bolno polako. Ali se mijenjaju. Čitam. Tako se desilo da mi ostalo dosta slobodnog vremena koje sam rado prigrlila i čitala sa takvim žarom koji dugo nisam imala. Htjela sam sve naučiti i znati. Pisala sam o svakoj knjizi i voljela je. Istraživala o pozadinskim pričama i piscima, tražila još ljepše i sjajnije knjige. Podsjetila se te posebne zaljubljenosti i posebnog osjećaja. Bojim se. Bojim se budućnosti i ne znam koliko sam spremna posvetiti joj se. Vrijeme je stiglo prije nego što sam mislila da hoće. Mislila sam da su krize dvadesetih nešto što će me sigurno zaobići. Znam šta hoću i na tome ću raditi. Ali odjednom napadaju milioni velikih i malih pitanja, vrište i zahtijevaju odgovore koje sada nemam. U svemu tome gubim fokus i strah me da ću zbog paralizirajuće preplašenosti preskočiti važne korake. Sutra je jako blizu, i to je zapravo jedino što sam željela da kažem.

21.02.2016.

when you feel so tired you...

Ovo crnilo koje me opsjeda već dosta dugo postaje toliko gusto da se polako mirim s tim da ga nikakve suze više neće isprati.

Sada se samo mogu truditi da naučim živjeti s njim, i ništa više.


Stariji postovi

>